teško je zadržati ljepotu života na umu kad nas uragan digne kao grančicu i baci nazad bez nježnosti.

tada plačem, ali s vremenom mi se sve više čini da je svemir više nego pažljiv. ne podnosi zatvore, ježeve kućice i pećine koje nosimo uokolo na svojim leđima. zato nas uvijek iznova podiže i baca pokušavajući nas natjerati da odložimo suvišne terete i postanemo aerodinamični.

puna sam kvrga i poluga koje vjetar uvijek iznova zahvaća. plačem i bijesnim, ali kadgod uspijem pustiti da se beton i vapno smrve u prah, osjetim čistu ispražnjenost i na kratko mogu zuriti u oko uragana.

link | objavila caracoles u 7. veljača 2010 11:50:27 | (2) komentari

je opasan sport. može razoriti sve dobro u i oko nas. ne dajte mu da gori.

link | objavila caracoles u 19. siječanj 2010 23:35:50 | (4) komentari

krajevi su katkad slični početcima

neprimjetni

link | objavila caracoles u 8. siječanj 2010 1:16:05 | (3) komentari

izgleda da je sličan darovima, nije radostan kad ga ograničavamo i pokušavamo mu nametnuti svoj red vožnje. on se vozi u nekim svojim vlakovima, zaobilaznim putevima, jer, kao i ja voli lijepe krajolike.

mi bi voljeli da je život autoput, bez bolnih lutanja i stramputica, bez zamki. samo ravna linija čistog uspjeha, sreće i brzine između nas i našeg cilja. ne želimo se zamarati putem, to je tako dosadno i privremeno, to putovanje. zurimo kroz prozor u maglovite prizore koje jedva razabiremo od brzine, slušamo glazbu jednim uhom, jer se ionako ne čuje od buke motora koji smo nafrljili do kraja i pogledavamo na sat, pitajući se kad ćemo više stići da izađemo iz auta i zaokupimo se novim čekanjem, novim dosadnim putem kojeg moramo istrpjeti, prije nego dođemo do cilja. ne shvaćamo da je život kretanje, kad stanemo umiremo, i taj cilj, kojem život vodi, je smrt.

zar ne bi onda bilo mudro uživati u putovanju, zavoljeti stramputice, zavoje i serpentine, te usporiti, i katkad zastati nad provalijom i jednostavno se diviti pogledu.

pusa u ovo mirno večer kad sve moje bure izgledaju kao oblaci na horizontu.

link | objavila caracoles u 3. siječanj 2010 1:04:04 | (2) komentari

ili bolje ona u glavi, koja još nisu uspostavila vezu sa fizičkim svijetom. ona za koja još nismo napisali prvu rečenicu, povukli prvi potez kistom, ili odlomili prvi komad gline.

o takvima je bolje ne pričati uokolo. bolje je ne spomenuti ikome.

zato jer su takva nematerijalizirana dijela delikatne prirode, duha. mogla bi se prepasti velikih riječi najave, zvona iščekivanja i pobjeći od utjelovljenja, izabrati neki lakši, lepršaviji način opstajanja. kao nešto neopipljivo, netvarno i time neograničeno.

to vam je kao zadržavanje dječijeg horizonta beskrajnih mogućnosti. djeca naizgled mogu postati bilo što, od astronauta, do automehaničara. i sve te opcije izgledaju uzbudljivo i sjajno gledana dječjim očima punim uzbuđenja i poleta.

ostvarena stvarnost djeluje malo drukčije. napravimo koliko možemo, ili koliko nam se da, i ostvarimo nekakav okoliš za sebe. pri tome gubimo i nalazimo entuzijazam, i sa svakim korakom ostvarenja našeg života pretvaramo mogućnosti u ostvareno i time fiksiramo iskustvo, naizgled ograničavamo neograničenu bujicu ideja.

svi mi povremeno čeznemo za tim čistim startom punim beskrajnih mogućnosti, gdje se čini da možemo dosegnuti zvijezde, prekopati cijelu zemlju i smrviti planine. zaboravljamo ograničenja koja to nosi sa sobom. spavanje u devet, ograničenja, učenje, dosadu, nepravdu i općenito malen opseg osobne moći i znanja. zaboravljamo sve bolne greške koje smo napravili da naučimo ono što znamo danas. vrtiće, tučnjave, škole, jedinice, trojke, knjige, beskrajne nizove dosadnih podataka, nesimpatične razredne kolege, ismijavanje, čupanje, suparništvo. suze i smijehove. sve te dugotrajne korake koje se meni ne da ponavljati. dovoljno je da ću ih morati još par puta gledati u tuđoj izvedbi.

da se vratim na temu.

ne treba pričati o još neutjelovljenim idejama, čak ni prijateljskim ušima. zato jer pričanjem iscrpljujemo entuzijazam stvaranja i onu energiju koja nam treba da natjeramo tu lebdeću ideju, koja uživa u bezbrižnom nepostojanju, da prođe sve muke rađanja i odrastanja.

treba šutjeti i u tišini vabiti ideju da dođe k nama, da se razotkrije i dopusti nam da je fiksiramo. da je uvjerimo da će, iako će fiksiranje u ostvarenost boljeti, put vrijediti truda, da će doživjeti radost ostvarenosti. da će postati vidljiva i onima koji trče kroz ostvarivanje svog puta, slijepi za tahnanu ravan neostvarenih mogućnosti. da će ih možda zaustaviti u trku, navesti na neku novu misao. proširiti im stvarnost i možda, samo možda, pomoći im da se odluče na neka nova ostvarenja, neku novu djecu, nekakvo novo širenje vlastitih horizonata, srdaca i vizija.

treba šutjeti i vabiti ideje k sebi, da im se zahvalimo trenutak prije nego ih utisnemo u zemlju tvarnosti, zahvalimo što su nam prišle i povećale ukupnost naše ostvarenosti.

link | objavila caracoles u 19. prosinac 2009 22:54:04 | (2) komentari